U znanju čovjek ne može „glumiti “,

da  zna, ono što nezna, pogotovo, ako to što misli da zna, a nezna, utiče na njega samog, a i na druge, pa čini štetu sebi i drugima radi „ ponosa“ svog.  Čovjek se ne može ponositi onim čega nema, a i da ima, trebao bi se zapitati od Koga mu je to što ima, pa bi shvatio da ponosu mjesta nema. 

Nekada to čovjek može činiti svjesno, a nekada nesvjesno iz straha da se razotkrije da ne zna, pa bi to nekada mogla i slabost njegova biti. A da čovjek zna, da svako ima neko znanje koje drugi nema, i da “ponos“ ne umanjuje ono što ne zna, već ono što tvrdi da zna a nezna,  drukčije bi postupao.