Da li je nerazumijevanje dobročinstva

i postupaka koji čovjeka čine dobročiniteljom, mnoge odvelo u zabludu?,

pa čine ono što dobročinstvo nije, i radi čega se nered na Zemlji uspostavlja, jer se mijenjaju Božiji zakoni i remeti uspostavljeni red, radi čega se dovodi u pitanje održanje prirodne ravnoteže opstanka i sklada svih ovozemaljskih svjetova, jer su u zavisnosti jedni od drugih.

Tako se zna da je ljudska vrsta zavisna od odredjene životinjske vrste, jer im služe za hranu i druge koristi, u kom slučaju je i  životinjska vrsta zavisna od čovjeka, jer je čovjek zadužen da im omogući prirodno stanište i odredište od Boga odredjeno za opstanak, svakome prema vrsti njegovoj.

Čovjeku je od Boga Uzvišenog  povjereno i dato na privremeno pravo rukovodjenje i korištenje svim ovozemaljskim blagodatima; prirodnim, životinjskim i dr., koji su u sastavu ovozemaljskih svjetova, izmedju kojih je od Boga Dragog uspostavljen sklad i red koji vodi održanju života medju svjetovima, u medjusobnoj zavisnosti jednih od drugih, ne mijenjajući Božije Zakone.

Tako bi se čovjek mogao zapitati; da li je uvodjenje raznih životinjskih vrsta u mjesto stanovanja čovjeka, pa čak i u čovječije postelje, čin dobročinstva ili čin zablude?

Da li čovjek misli da je odredjenoj životinji bolje u postelji – kući, ili u prirodnom okruženju od Boga odredjenog za vrstu? Čovjek misli da je dobročinitelj, zato što to čini, a da razmisli o svom postupku, shvatio bi da on prvenstveno to čini radi sebe, i svojih potreba; viška slobodnog vremena, osjećaja samoće – usamljenosti,  besposlenosti, i td., pa mu ta životinja služi kao nadoknada za ono što mu nedostaje.

Zabrinjavajuće je postalo ovo „dobročinstvo“ jer su se mnogi više zainteresovali raznim životinjama nego djecom, pa su se počele graditi kuće, po mjeri kućnih ljubimaca, opremljene načinom prirodnog staništa odgovarajuće vrste životinja, tako da mnogi u stanove i kuće dovode po nekoliko različitih vrsta, pri čemu ljudi ne osjećaju teškoću u finanijskom i tjelesnom opterećenju, u stalnim obavezama oko odredjenih životinja.

Čudno je: kako se ljudi znaju žaliti, kako su opterećeni obavezama oko članova domaćinstva, te sveukupnih porodičnih potreba, dok se ne žale na obaveze oko kućnih ljubimaca, koje su daleko zahtjevnije i svakodnevnije, jer je sve na čovjeku, dok ljubimac samo čeka na njegu.

Da li je ovo iz razloga ugroženosti takvih životinja?, pa im je potrebno „spašavanje“ iz prirodnog staništa, koje im je Bog Dragi odredio,  a On je odredio i odredjuje ono što je najbolje za sva ovozemaljska stvorenja, ili je pitanju čovječija zabluda bez razumnosti.? Odmah se može znati da se to ne radi radi „spašavanja“  životinja, jer, ako je radi toga postoje prirodna okruženja u koja se mogu nastaniti, već se to radi radi „ljubavi“, prema toj životinjskoj vrsti, i ljubavi prema sebi, dok se o mišljenju okoline ne vodi računa, i njihovim štetama, koje im svakodnevno pričinjavaju.

Čovjek će životinju prevariti hranom, ali za uzvrat uzeće joj slobodu, potčiniće je volji i željama svojim, i td., i vremenom će joj “promijeniti“ prirodne navike od Boga odredjene,  pa će izgubiti navike životinjske, a naučiće navike ljudske i živjeće po njima, sve dotle dok to čovjeku ne dosadi, ili poželi drugu zabavu.

A šta će biti tada;  kada životinja nauči živjeti životom čovjeka, pa ne bude više ni jedno a ni drugo, kada zapusti navike urodjene, i nauči život ljudski?...

A šta će biti kada  je čovjek samo izgledom čovjek?

Zato, molimo Boga Svemoćnog, da nam da pamet, da znamo razlikovati dobro i zlo, da činimo ono što nam je od Njega propisano i dozvoljeno, a klonimo se od onoga što je od Njega zabranjeno, da bi bili na pravom putu, da bi  bili od onih koji uspostavljaju red na Zemlji, a ne od onih koji doprinose neredu i mijenjaju Božije zakone.

I neka se ljudi ne straše od onoga što je ljudsko, nego od onoga što je neljudsko, i što od čovjeka čini nečovjeka, pa ga učini silnikom na zemlji, da čini štetu sebi i drugima.