RASPRAVA ISLAMSKOG FILOZOFA IBN SINAA O SMRTI I STRAHU OD NJE

Ko ne poznaje smrt i ne zna šta je ona, ja ću mu objasniti, da smrt nije ništa više, nego što duša napusti upotrebljavanje svoga orudja, a to su razni tjelesni dijelovi, čija se skupina naziva organizmom. To je potpuno isto kao kada neki zanačija ostavi svoj alat. Jer je duša jedna imaterijalna supstancija, a ne pojava i accident. Prema toma, ona ne trpi propadanje. Ovom obrazlaganju potrebno je stručno znanje  koje mu prethodi, a to je objašnjeno i obrazloženo na svome mjestu. I kada se ova supstancija rastavi od organizma, onda ona i dalje opstoji kako njoj dolikuje; postane bistra i čista od fizičke pomućenosti i sretna savršenom srećom. Ona ne može propasti, niti gubi svoga bića. Propadaju jedino pojave, osobine, odnosi i veze izmedju nje i tjelesa s pojavom njihovih oprečnosti. Što se pak tiče supstancije, to ona nema oprečnosti, a sve što propada, propada od svojih oprečnosti. Kada bi ti promotrio materijalnu supstanciju, ti bi vidio da i ona ne propada niti je kao takve nestaje, nego se samo mijenja iz oblika u oblik i nestaje samo nekih njenih osobina i pojava. Što se tiče duhovne supstancije, koja sama u sebi ne trpi ni promjene ni mijenjanja, nego samo prima savršenstva i potpunosti svoga oblika, kako se prema tome može zamisliti i pretpostaviti, da nje nestane i da se ona uništi.

Što se tiče onoga koji se boji smrti, jer ne zna kuda će on ili  zato što misli, ako mu se organizam pokvari i poremeti, da je s tim nestalo i njegove osobe i da mu je i duša prestala opstojati i što ne pozna da duša i dalje postoji i što ne pozna kakav će biti njen novi život, to se taj uistinu ne boji smrti, nego on ne zna ono što mora poznavati. Prema tome nepoznavanje je ona opasnost koja je uzrok strahu.I ovo je nepoznavanje zapravo potaklo učenjake da traže nauku i da služeći njoj zamaraju sebe. Zbog toga su napustili tjelesne užitke i tjelesni mir, a odabrali rad i nespavanje. Oni su zapazili da je onaj mir, što ga čovjek postigne kada se otrese neznanja, pravi istinski mir, a da je pravi umor koji dolazi od neznanja, jer je neznanje duševna bolest, a od nje se izliječiti znači spas, vječni mir i trajni užitak. Kada su se mudraci o tome uvjerili, te kada su u tom pogledu bili na čistu i do te bitnosti prodrli i stigli spokoju i miru, sve ovosvjetske stvari kod njih su nisko pale, imetak, bogatstvo i tjelesne užitke kao i želje, koje tome vode i sve što obična masa drži velikim oni su s prezrenjem promatrali, jer to sve ima malo stalnosti i trajanja, sve brzo prolazi i propada, a i kada se ostvari, prate ga mnoge brige, a kada ga opet nestane, nastupe velike žalosti. Zbog toga su se oni ograničili od svega toga na količinu koja je neminovna za ovosvjetski život, a potpuno su zabacili višak udobnosti u kome postoje mahane koje sam istakao i koje nisam. Osim toga, sve su te želje bez kraja i konca, jer kada čovjek u tom pogledu stigne do  neke granice, otvaraju se druge i traže dalju granicu i tako se nikad ne mogu zaustaviti na jednoj granici, niti se završiti sa jednom tačkom. I ovo je smrt, od koje nema straha; pohlepa za tim je pohlepa za prolaznim; zanimanje tim je zanimanje beskorisnim. Zbog toga su mudraci odlučno tvrdili da postoje dvije smrti; smrt po volji i prirodna smrt; tako isto postoje dva života; život po volji i prirodan život. Pod smrću po volji misle usmrćivanje strasti i prekidanje veze s obaziranjem na njih; pod životom po volji misle jela, pića i strasti koje čovjek nastoji postići na ovom svijetu, a pod prirodnim životom misle vječni opstanak duše u trajnom  zadovoljstvu, koje je postigla pomoću nauke koju je stekla i otklonivši od sebe neznanje. Zbog toga je mudri Platon – Bog mu u grobu dao mir! – oporučio onome koji traži mudrost govoreći mu. «Umri po volji, da živiš duhovno (po prirodi).»
Pored toga onaj čovjek, koji se boji prirodne smrti, on se uistinu boji onoga što treba da želi. A to stoga jer je smrt pojam koji upotpunjuje definiciju čovjeka. Naime čovjek je živo biće, koje misli i umire. Prema tome, pojam smrti upotpunjuje njegovu suštinu i usavršava je i pomoću njega on se diže do svojih najviših sfera. Ko poznaje da svaku stvar sačinjava njena bitnost, a bitnost da se sastoji od najbližeg rodnog pojma (genus proximum) i oznaka po kojima se razlikuje od ostalih pojmova istog roda (deferentia specifica) i da je najbliži rodni pojam čovjeka živo biće, a njegove oznake da su misli i umire, on će znati da će se on rastvoriti na svoj rod i svoje oznake, jer sve što je složeno bez sumnje rastvara se u one pojmove od kojih je sastavljeno. Prema tome, ko može biti veći neznalica od onoga ko se boji onoga što sačinjava njegovu osobu; ko može biti u gorem stanju od onoga ko misli da on propada živeći i da postaje manjkav upotpunjujući se! Jer kada se manjkavi boji svog upotpunjavanja, on onda do skrajosti sebe ne poznaje. Prema tome razumni je dužan da se plaši manjkavosti i nedostataka, a da mu je prjatno sve što ga usavršava.On je dužan da traži sve što će ga upotpuniti, usavršiti, čast mu donijeti, stepen uzdići i riješiti ga stega na način kako će biti siguran od opasnosti, a ne na način kako će biti još više stegnut i više kompliciran i spojen. On je dužan da bude potpuno siguran, da se časna božanstvena supstancija, kada se riješi grube tjelesne supstancije postajući čišća i bistrija, a ne spojenija i mutnija, penje u najviši svijet, postaje sretna, vraća se svome carstvu, približava se svome Tvorcu. Uspijeva da dodje u susjedstvo sa Gospodarom Svemira, miješa se sa dobrim dušama kao što je ona i njoj slične, a spašava se onoga što je njoj oprečno i protivno. Na temelju ovoga mi znamo da će ona duša koja se rastane sa tijelom, žudna za njim bojeći se i plašeći toga rastanka, biti nesretna do skrajnosti i u velikom bolu u pogledu sebe i svoje bitnosti; ona će skrenuti na najdalju stranu od svog trajnog boravišta i uvijek tražiti mir i smirenje u svom trajnom boravištu.

Što se tiče onoga koji misli da smrt ima veliki bol osim bola bolesti, koje mogu da njoj prethode i njoj vode, to taj ima potpuno neosnovano i neispravno mišljenje. A to stoga, jer bol biva s poimanjem, a samo živ poima i osjeća i  samo živ prima utjecaj duše. Što se tiče onih tjelesa koja ne primaju utjecaj duše, to ona ne mogu imati ni bola niti uopće osjećati. Prema tome, smrt koja nije ništa drugo nego rastanak duše sa tijelom, ne može uopće imati bola, jer je organizam bolovao i osjećao uslijed duše i njenog djelovanja na njemu. Pa kada organizam postane tijelo, na kome nema djelovanja duše, onda on ne osjeća niti ima ma kakva bola. Iz ovog se jasno vidi da je smrt stanje organizma koje nastupi uslijed odvajanja duše od njega i prema tome to stanje nemože biti osjećajno niti bolno, jer je organizam osjećao i imao bol samo pomoću duše.

Onaj pak koji se boji  smrti zbog kazne, taj se uistinu ne boji smrti, nego se boji kazne. Kazna pak može biti za ono što uz njega ostaje i poslije smrti. Iz toga slijedi da on neminovno priznaje grijehe i ružna djela, zbog kojih zaslužuje kaznu, a uz to priznanje Pravednog Suca, koji kažnjava zbog ružnih, a ne zbog dobrih djela. Prema tome on se boji svijih grijeha, a ne smrti. Onaj pak, koji se boji kazne zbog nekog grijeha, dužan je da se kloni tog grijeha i da ga se čuva. Ružna djela, koja se nazivaju grijesima, potječu od hrdjavih i negativnih strana duše, a te negativne strane duše su mahane koje smo mi (na drugom mjestu) nabrojali i naveli vrline koje prema njima stoje. Prema tome onaj koji se boji smrti na ovaj način, on uistinu ne poznaje ono čega se treba bojati, a boji se onoga od čega nema straha i što nema nikakva djelovanja. Lijek nepoznavanja je znanje; ko zna, on je na čistu, ako je na čistu, njemu je jasan put sreće i on će njim krenuti. Ko pak krene ispravnim putem nekom cilju, taj će ga put tamo i dovesti bez sumnje. Ova pouzdanost, koja dolazi na temelju nauke je uvjerenje koje ima onaj koji je na čistu u  pogledu svoje vjere i koji se pridržaje mudrosti.

Ko pak misli da se ne boji smrti, nego žali za porodicom, djecom i imetkom koje ostavlja i tužan je za ovosvjetskim slastima i uživanjima koja će ga proći, tome treba objasniti da nema koristi od žalosti zbog onoga što se neminovno mora dogoditi. Čovjek spada u grupu bića koja propadaju i što god postaje to i propada. Pa prema tome onaj koji bi želio da ne propadne, on u isto vrijeme želi i da ne postoji. Ko pak želi da ne postoji on želi da sam propadne. Tako da izgleda da on u isto vrijeme želi i da propadne i da ne propadne; želi da i postoji i da ne postoji. Jasno je da je ovo nemogućnost koja ne može pasti na um razumnom. Osim toga kad bi bilo moguće da čovjek ostane vječan, ostali bi vječni oni koji su prije nas bili. Kada bi pak ostali ljudi vječnima pored, razmnožavanja koje kod njih postoji i kada ne bi umirali, cijela bi im zemlja postala tijesnom. To ćeš najbolje shvatiti iz ovoga što ćemo izložiti. Pretpostavi da je jedan čovjek od onih koji su postojali prije četiri stotine godina ostao do sada i nek taj bude od uglednih ljudi da bi bilo moguće izbrojati njegove potomke koji postoje, kao naprimjer emirul-muminin Ali ibn Ebu Talib(a.s.). Pretpostavimo da on ima svoje potomke i da tako ostaju vječno razmnožavajući se i da niko od njih ne umire. Zatim izračunaj, koliko će se do danas njih namnožiti. Sigurno ćeš naći da će ih biti više od deset hiljada ljudi. Pretpostavi da svi ljudi koji su bili u tom vijeku na cijeloj zemlji na Istoku i Zapadu ostanu tako živi. Kada bi se na ovaj način umnožili bez sumnje da in ne bi mogao izbrojati niti na koji način odrediti. Izračunaj zatim površinu Zemlje, jer je ona ograničena i njen prostor je računom poznat. Na taj način ćeš saznati da toliko ljudstvo Zemlja ne bi mogla podnositi ni onda kada bi ih zamislio da jedan do drugog stoje, a nekamoli da sjede i rade. Izvan njih ne bi ostalo nimalo zemlje za obradjivanje niti prostora za sijanje, niti širine za hodanje i kretanje ijednog od njih, a kamoli za što drugo. Sve ovo je u  kratku vremenu, kako bi tek bilo, kada bi se to vrijeme dugo oteglo, a svijet se u ovom omjeru umnožavao. I ovo je stanje onoga, koji želi da živi vječno i koji prezire i mrzi smrt i misli, uslijed svoga neznanja i gluposti, da je to moguće. Prema tome, savršena Božanska mudrost i opća pravda u savršenom upravljanju ostaje jedino ispravna; od nje se ne može odstupiti i to je savršenost u darežljivosti iz koje nema više savršenosti.

Prema tome, onaj koji se boji smrti, on se boji Božije pravde i mudrosti, pa čak, on se boji njegove darežljivosti i dara. Na temelju izloženog, smrt nije ružna ni loša; ružan i loš je strah od nje, jer onaj koji se boji smrti ne pozna sebe niti svoje bitnosti.

Ustvari smrt je rastanak duše i tijela, a u ovome rastanku nema propadanja duše, nego je samo tu propadanje sastava. Što se tiče supstancije duše, što sačinjava bitnost čovjeka i njegovu srž, to ona ostaje vječno, jer nije tjelesna pa da se i kod nje nužno mora dogoditi ono što se dogadja kod tjelesa. Pa ne samo to, nego se kod nje ne dogadja nijedna pojava od pojave koje se nalaze kod tjelesa, kao što je npr. otimanje za mjesto i prostor, jer duši nije potrebno mjesto, niti ona teži za vremenskim opstojanjem, jer joj ni vrijeme nije potrebno. Ova supstancija dobila je preko tjelesa i osjetila savršenstvo. I kada se pomoću njih usavrši, a zatim se od njih spasi,ona ide u svoj časni svijet koji je blizu svome Uzvišenom Tvorcu i Stvoritelju.

Onaj čovjek, koji udijeli milostinju za svog umrlog brata ili vrati njegov dug, on postaje sretan sa srećom toga umrlog. To stoga, jer akoje duša jedno,onda i onaj koji je udijelio milostinju i ona druga duša i uopće sve duše jesu jedna stvar. Ako su pak duše podvojene, onda onaj koji udijeli milostinju ne čini to dobro za spomenutu dušu, nego jedino zbog sličnosti izmedju njega i nje. I ove jedne drugoj slične duše, sliče jednoj stvari.