Na jednom starom satu u Oxfordu piše;

«Vrijeme prolazi, ali se za njega polaže račun.»

I zaista, svi mi smo odgovorni za vrijeme u kojem živimo.Niko od nas ne zna kada će doći smrtni čas. Znamo samo da moramo plemenito učiti i plemenito raditi, s Imenom Božijim za korist čovječanstva. Znamo samo da smo svakog trena bliže smrti, koja dolazi kao nezaustavljivi valjak. Od smrti niko nije izuzet. A vrijeme otkucava svoje sekunde. Ono ne stoji. I zove vrijedne i marljive na rad. A kako veliki i obiman rad stoji pred svakim čovjekom! Samo treba taj rad upoznati, postaviti ga sebi kao cilj.

Zamislimo samo koliko treba truda za najvažniji rad – odgoj duše! A bezbroj je trudom ispunjenih staza, koje vode tom velikom cilju. Ne znam tačno koliko ti je godina. Da li 17. 18 ili 19? Ne znam koliko je ni drugim mladićima i djevojkama, koji budu čitali ove retke, ali radovao bih se, kad bi svi ozbiljno shvatili da se prohujale godine više nikada neće  povratiti i da one pripadaju smrti.

Napominjem to, jer vjerujem da se s tim saznanjem smjelije i uvjerenije ide ka najvećoj sreći – dostojnom mjestu na Danu velikog suda.

Ismet U. Šehibrahimović