Onaj koji želi «pobjeći» od prošlosti, neće moći!

jer prošlost, u mnogo-čemu proizvodi sadašnjost, a sadašnjost u mnogo-čemu proizvodi budućnost!  

 

Onaj koji želi zaboraviti što je bilo prije, kako može živjeti ono što je sad?. Iz mnogih razloga ljudi «bježe», ne žele da pričaju, ili žele «izbrisati» prošlost, to može biti samo iz slijedećih razloga;

Onaj koji želi «pobjeći» od bolnih sjećanjaja, propuštenog, od onoga kakvi smo tada bili, pa je želi zaboraviti, jer ga sjećanja bole, i tjeraju na borbu sa «samim sobom». Naš strah da «dodirnemo» gdje nas boli, vrijedja ili ljuti, neće odagnati ono što nam se desilo,  već  će  sjećanja «tinjati,«  dok se u «buktinju ne pretvore». Što prije se pomirimo sa onim što je bilo prije, prije ćemo i borbu dobiti, jer hrabri ustaju, a slabi ostaju.

Vrijeme koje je prošlo vratiti se ne može. Ono što nam se desilo, desilo se onako kako se desilo. Razmišljanjem što se nije drugačije desilo, naćemo se u vrtlogu bezizlaza i očaja, jer takva pitanja odgovora nemaju. Beskorisna će biti optuživanja samog sebe, ili čak optuživanja drugih  za učinjenu nam štetu, jer kod nepravednika pravdu tražiti uzaludno je. Svojom patnjom ćemo pomoći i svojim neprijateljima, da lakše do cilja dodju. Iz dobra  i zla uzmimo pouku, pomirimo se sa našom  tugom, greškama, propustima i dr. Čovjek uči iz onoga što je za nas, a i protiv nas,  da bi do spoznaje došao.

                                                                     

Štetna su razmišljanja, zašto nismo u nečemu postupili drugačije, nego što smo postupili, ili zašto je bilo to što je bilo?. Moramo znati da smo postupili u zavisnosti od okolnosti situacije u kojoj smo bili, i naše svjesnosti u datom trenutku ili vremenu. Neke stvari se  dogode mimo naše volje i znanja, koje odredjeni period možda neće biti dobre za nas, ali ćemo tek kasnije vidjeti koristi proistekle iz onoga što smo htjeli, a i onoga što nismo htjeli. Neki žive naizgled «lagodnim» životom a neki idu «preko trnja» ka svjetlu duše, i samo oni znati mogu  kako «trnje bode». Samo oni mogu znati kako duša plakati može, i kako tijelo boljeti može. Ko je zadovoljan materijalnim on i ne traži ono što je iznad nje. Snaga nije u snazi tijela, nego u duhu čovječijem, i njegovoj želji da uči, da se mijenja, da iz goreg ide u bolje, i da iz boljeg ide u još bolje, da bi jednog dana našao zasluženu sreću. Sva  materijalna blaga onome ko želi više ništa značiti neće, jer duša teži vječnoj sreći. Neki grade za ovaj prolazni svijet, dušu i srce mu predaju, i opet radost ne nadju, a neki «grade»  za onaj svijet i vječnu radost nadju.

Zato, učiti trebamo od prijatelja a i od neprijatelja, jer ni bez jednih a ni drugih nebi postali ono čemu težimo. Pravilnim razumijevanjem jednih i drugih, i njihovu potrebu u našim životima, imaćemo priliku da učimo ono što se iz knjiga naučiti ne može, jer onaj koji se na sebi nauči najbolje se nauči. Zato, savjeta ne traži od onoga koji je lagodan život živio, već od onoga ko je kroz «trnje prolazio» jer on ti savjet najbolji dati može.

Kako u svakom naizgled  dobru zla može biti, tako i u svakom zlu dobra može biti, samo trebamo se pitati? Bilo da osjećamo gorčinu, ili ne osjećamo, ako će nam ona pomoći da prebrodimo tugu i kajanje i pomirimo  se da se prošlost promijeniti ne može.  

Zato, ne tugujmo i ne bolujmo za onim što je bilo i kako je bilo, jer svako će odgovarati za postupke svoje.

Iskoristimo svaki novi dan, da promijenimo ono što promijeniti možemo, da naučimo što ne znamo, da budemo bolji  danas, nego što smo juče bili, i zahvalni budimo na vremenu koje smo dobili.

Uzvišeni Bog nam šansu daje sve do smrtnog časa, pa zar da propustimo Njegovu beskrajnu milost?

Dovom se do svakog dobra dolazi,  a štiti od svakog zla,

pa molimo Boga Dragog da nam oprosti grijehe. Da nas približi onima koji će nas približiti Njemu. Da nas udalji od svega što izaziva srdžbu Njegovu i da nas zaštiti od  onih koji nas odvode sa puta Njegovog.