Nema tu puno mudrosti;

da  čovjek shvati i zna razliku izmedju prijatelja i neprijatelja.

Sasvim je jednostavno da shvati i zna glavno pravilo  izmedju ove dvije strane, prijateljstva i neprijateljstva;

a to je; da svako onaj,  bližnji ili daljnji,  ko te uči zlu, a odvraća od dobra,  da radiš protiv sebe i protiv drugih, da poniziš sebe i drugog, da  nepravedan budeš u riječima i djelima, sigurno ti nije prijatelj, i bolje ti je da ga se kloniš,  jer on te sigurno u propast vodi.

Mnogo je lakše vjerniku, onome  koji poznaje Božije zakone, dozvole i zabrane, znati ovu razliku, jer on već smjernicu ima – put raspoznavanja, sa jasno ukazanim  razlikama izmedju dobra i zla. Dobra, onoga što je za njega, kao i zla, onoga što je protiv njega, jer svi  Božiji propisi i zakoni su putokaz i uputa za čovjeka, pomoć i milost Njegova, jer šta bi bilo da je čovjek prepušten sam sebi ili drugima,  na milost i nemilost ovozemaljskog košmara riječi i postupaka.

Kako bi čovjek znao kad treba jesti? da glad ne osjeti, kako bi  znao gdje će doći? ako ne zna gdje je pošao i td.

Može čovjek reći, postoje ovozemaljski zakoni po kojima se mogu ravnati.  Medjutim, ti zakoni su od čovjeka, i kao takvi manjkavi su u pogledu kako zabrana tako i dozvola. Božiji zakon je Zakon Stvoritelja svih svjetova, svega ovozemaljskog i onozemaljskog. On je Stvoritelj a mi smo stvoreni, pa zar može bolje znati stvoreni od Onoga koji ga je stvorio? .Božiji Zakon je univerzalni Zakon od početka  pa do završetka,  kojim zakonima su obuhvaćeni svi svjetovi i po kojim zakonima sve opstoji.

To je dokaz i istina da Bog dragi misli na čovjeka, da ga u svakom pogledu želi zaštititi i uputiti. Da čovjek zna kako pomoći sebi  i drugima, da bude koristan ovozemaljski putnik, sa jasnim ciljem i željom postizanja Božijeg zadovoljstva i zahvalnosti na  datoj nam šansi da se rodimo mali a odemo kao „veliki“ ljudi, duhovno i tjelesno pripremljeni, na ono što nas čeka. Duhovno, očišćeni od svih ovozemaljskih poroka, a „okićeni“ korisnim znanjem i dobrim djelima, koje nosimo sa sobom. Da bi postigli ovo duhovno moramo se pomoći tjelesnim pripremama, jer čovjek nije samo tijelo već je duša i tijelo, pa tako duša i tijelo moraju postati  sklad istih želja i postupaka, da bi „raspadljivo“ vječno postalo.