Ljubav je milost, pa kad se izgubi, "izgubit će se i čovjek!

Volite jedni druge, ali zbog onoga što je “unutrašnje” a ne zbog onoga što je “vanjsko”, jer “vanjsko” je prolazno, a “unutrašnje” je stalno i vječno.

Ako voliš ono što je” unutrašnje” voljećeš  i  ono što je  “vanjsko”,  i mir moći ćeš naći.

Ako voliš ono što je” vanjsko”, prevarićeš sebe i onoga koga “voliš”, jer “vanjsko” ti nikada ne može nadomjestiti ono” unutrašnje”,  pa ćeš uvijek prazan biti, i to će ti tuga i nesreća postati.

Ako se iz takve “ljubavi”djeca rode, ni ona sretna neće biti, jer samo iskrena ljubav, “radja” ljubav, ljubav koja”nastaje” u “unutrašnjosti”  svakog ovozemaljskog bića,

I nije čudo zbog ovoliko nesrećnih, jer se brakovi sklapaju, radi strasti, radi koristi, pa djeca postaju “plod strasti”,  ili “plod koristi”, a ne plod ljubavi kako je od Boga odredjeno.  Zato, ne tužimo se na Boga i na sudbinu,  kada nas nevolje zadese, možda smo mi uzrok  nesrećama našim, ali nećemo da shvatimo.  Sve što ljubav iskrena nije, je prevara i” sila” a sve što se prevarom i “silom” dobije nikada  tvoje neće biti.

Ljubav nije “plod očiju”, nego “plod srca”  a srce kad voli, ono iskreno voli, i kad bi uzeli srce, ljubav nebi mogli ni dati a ni uzeti, jer to je Mudrost Božija.

Pa ne pitajmo druge gdje je ljubav, već provjerimo sebe, da li smo postali samo tijelo, ili smo i duša i tijelo, pa čuvajmo i jedno i drugo da bi kompletni  bili, jer iskreno voljeti može samo onaj ko milosti ima.