Kad čovjek “ ne vidi“ misli da mu za život

„brdo“ novca treba.  Kad „progleda“ vidi da mu je dovoljna vjera u Boga, krov nad glavom, hrane da preživi, ono što imati mora i zdravlje,  i zdravlje onih koje voli, i radost na licima njihovim, pa zar više od toga treba?

Ali čovjek uvijek „trči“, misli da mora imati sve,  da bi zadovoljan  bio. Dok tako „trči“ on ne misli o blagodatima koje ima, jer tako treba biti. On nema vremena da misli kako može biti, jer vrijeme mu prolazi. Uvijek više treba, nego što ima, treba da stekne za rodjenog i onog ko se  roditi treba.

I „ trči“  tako, dan za danom, godinu za godinom, da bi što više stekao, a onda opet „trči“,  da bi to sačuvao.  I tako dan za danom, godina za godinom prodje,  i kraj dodje.

Pa gdje si bio čovječe?, mnogo si radio, i zaradio, starost je već došla, smrt je sve bliže, previše imaš za ostavit,  a šta imaš za ponijet?, ali vrijeme ti je isteklo, i povratka više nema.