Božija milost je beskrajna,

zato On oprašta grijehe robovima svojim, On obilno nagradjuje, ali i strahovito kažnjava!

 
Medjutim; čovjek sve gleda i posmatra „ovozemaljskim“ očima i misli svoje podredjuje materiji i onome što je vidljivo, a ne nevidljivo, zbog čega su mu sva razmišljanja  postala samo proizvod ovozemaljskih vidjenja.

Dakle, kada kažemo Bog je beskrajno milostiv, to je istina, u to sumnje nema, i On iz milosti svoje grijehe oprašta. Ali isto tako znamo, da je On i beskrajno pravedan, ali milost ne isključuje “kaznu”, da bi se postupilo po pravednosti. Onaj koji voli, On i uči onoga koga voli, pa se iz tog razloga mnoga dešavanja čovjeku i ne mogu smatrati “kaznom”,  kao što se smatraju, jer možda su to načini da čovjek nauči ono što naučiti treba.

Znanje, o Božijoj milosti i oprostu, mnogi su shvatili kao šansu za “stavljanje vjere na čekanje”. Tako su se duhovno „uspavali“ u smislu zapostavljanja vjerskih propisa, i njihovog obavljanja, koji su dužnost i obaveza svakog vjernika, da bi se “približio” milosti Njegovoj. Tako se oglušuju na Božija naredjenja, i daju prvenstvo svim životnim potrebama, ulažući svo svoje vrijeme, snagu, zdravlje i razmišljanje, na materijalno, dok duhovno zaboravljaju, pa prema Božijim naredjenjima nemarni postaju.

Oni su zavedeni u svojim postupcima, jer nesvjesno propuštaju vrijeme, i stavljaju na čekanje, ono što se čekati ne smije, jer je to Božiji propis, a ne neka knjiga koju možeš pročitati, danas ili za 10 godina, i pri tom ništa izgubiti nećeš.

Neki se „pravdaju“ da nemaju vremena, drugi kažu;  kad ostarim, i mnogo je naizgled razloga za čekanje, ali pravi razlog niko ne vidi, jer on se uvijek krije. Vidljiv nije, i samo čovjeku "došaptava" da čeka, da samo čeka, pa da milost Božiju ne zasluži, i život  u čekanju da izgubi.

A da ljudi sami sa sobom“razgovaraju“, o svojim postupcima razmišljaju, i račun svidjaju, znali  bi da nam je Bog dao odredjeno vrijeme ovoga svijeta, i da će nam dati zasluženo vječno vrijeme  onoga svijeta, a mi za Njega vremena nemamo, jer čovjek je sebi „neprijatelj“ najgori.

Zato,  ti nemoj  čekati, vrijeme koje možda dočekati nećeš, jer vremena za čekanje i  više nema, jer je vrijeme velikih iskušenja došlo. Odluči se odmah, kakve postupke želiš imati; da li postupke vjernika ili nevjernika. Ako želiš biti vjernik; vjernik se ne postaje po imenu i prezimenu, nego po vjerovanju svom. Ti moraš i postupati na način kako dolikuje vjerniku, jer ne može se biti nešto izmedju toga. Samo su vjernici i nevjernici, pa moraš odlučiti kojima želiš pripadati.

Ako si od onih koji Božiju milost i oprost samo čekaju, a ništa ne čine, da milost i  oprost zasluže, pitaj se „da li si milost i oprost zaslužio?“, pa ćeš stanja svoga svjestan postati.

Dakle, ako samo čekao budeš, možda i ne dočekaš, to što čekaš,  jer oprost i milost se ne čekaju, već se traže i zaslužuju.