Da li su roditelji „postali djeca“ a djeca „postali roditelji“?

pitanje je, o kome bi svaki roditelj razmisliti trabao?

Šta reći, roditelju, koji je zaslijepljen“ ljubavi“ prema djetetu, pa se žali da četvorogodišnjem djetetu ne može ništa, pa ga pušta da radi šta ono hoće. I nebi takve riječi trebale biti za razmišljanje, da su  to rijetki primjeri, nego su to riječi koje se često mogu čuti, i koje trebaju biti upozorenje za razmišljanje, svim roditeljima, da se preispitaju, u  svojim postupcima prema djeci, i  kakav status oni imaju, da li oni odgajaju djecu, ili djeca „odgajaju“ njih, pa se više nezna  ni ko je  roditelj, a ni ko je dijete.

Često se može vidjeti na ulicama neobično ponašanje mldb., djece, koja javno  i bez ikakvog srama  viču na roditelje, ili im govore ružne riječi. U takvim momentima može se odmah primijetiti „bespomoćnost“ roditelja, koji se ne suprostavlja ničim, takvom ponašanju, nego pokušava da dijete umiri, onako kako ono želi i traži, pa mu ispunjava želje, ili mu udovoljava u onome što ono traži, bez obzira što traženo nije potreba za dijete, te što može biti šteta za roditelja, materijalno, jer udovoljavanje u bespotrebnom, ne uči dijete na ono što je potrebno, već na nered i rasipništvo, a rasipništvo postaje uzrok prokletstvu, da čovjek uvijek traži više,  i više i da nikad zadovoljan nije sa onim što ima.

Šta reći roditelju u ovakvim trenucima, jer svaki savjet roditelju će biti napad na njegovu „ljubav“ koju on osjeća prema djetetu, i svako upozorenje  na postupak, će izazvati neprijateljstvo izmedju upozorenog, i onog koji upozorava, jer „ljubav“je uvijek slijepa, pa ne vidi  istinu pravu, već šarenilo laži,  za koje čovjek  misli da istina su.

Dakle, ako roditelj ovako postupa, sigurno se može reći, da on  nije prijatelj svojoj djeci, jer prijatelji uče dobru, a odvraćaju od svega što nije dostojno čovjeka, protive se ružnom govoru i ružnim postupcima, jer ružan govor i ružni postupci, ne odgajaju  razumne ljude, već nerazumne,  a razum je opstanak, a nerazum nestanak, pa nek svaki roditelj dobro razmisli šta želi djeci svojoj.

Mnogi će reći, oni su mali, imaju vremena da se uče, oni neznaju šta govore i td; i bezbroj drugih opravdanja koja im njihova zabluda od“ ljubavi“ nudi, pa se čak mnogi roditelji i hvale takvim nedoličnim postupcima svoje djece, kao dokazujući „pamet“ njihovu, dok oni sami svojim postupcima ne dokazuju pamet svoju, a o dječijem stanju da i ne govorimo.

Drvo se kalemi dok je mlado, tako i dijete,  ako  nema dobar odgoj, imaće težak život, jer dobar odgoj podrazumijeva prava djeteta i prava  roditelja, podrazumijeva medjusobno prijateljstvo i medjusobno poštovanje, jer gdje je obostrano  prijateljstvo i poštovanje, tu je i ljubav, jer ljubav nisu samo riječi na jeziku, već je ljubav pravednost u riječima i djelima, i prema roditelju i prema djetetu, što je jedini pokazatelj zdravim i iskrenim odnosima u medjuljudskom dijalogu i zajedničkom životu.

Roditelj ima više pravo od djeteta, jer  su roditeljima djeca  od Boga dragog povjerena, na brigu i čuvanje,  i svaki roditelj će odgovarati za svoje postupke prema djeci, kao što će i djeca odgovarati za svoje postupke prema roditeljima, tako da te obostrane odgovornosti trebaju biti svjesni i jedni i drugi, i nastojati da ispune svoje obaveze, od  Boga zadane, jer su prolazni i roditelji i djeca, ali su njihova djela vječna.

Današnje  porodice su ne velikim mukama i iskušenjima, jer mnogo je neprijatelja, a malo razumnih, da bi  prepoznali neprijateljstvo njihovo, jer neprijateljstvo je skup sveg zla, a zlo je uvijek skriveno i maskirano, licemjerno u svojim namjerama, pa je zato teško prepoznatljivo, i za oči vidljivo. Zato, ga mnogi i  puštaju  u svoje redove, u svoje porodice, jer malo zla, proizvodi dosta zla, i oglušivanje na svako zlo, nedoličan govor ili postupke je njihovo odobravanje, pa  tako postane gotovo isti onaj koji ih sprovodi u djelo, ili onaj koji se pravi „slijep“, pa prećutno prelazi preko njih, čime ih „opravdava“  i postaje saučesnik u riječima i djelima njihovim.

Onaj koji voli, on i  savjetuje na dobro, i naredjuje da se čini dobro, po propisu Božijem, lijepom riječi i lijepim postupkom, prenosi korisna znanja, a upozorava na štetna.

Onaj koji ne zna šta je korisno znanje a šta je štetno, nek nauči ono što je od Boga dragog dozvoljeno,  a šta zabranjeno, i to će mu odmah otkriti šta je dobro i šta je zlo,  jer sve je od Boga pokazano, samo je malo onih koji razmišljati žele i koji Njegovu pomoć traže. Oni  koji su od Boga „daleko“ oni su „daleko“  i od sebe, jer ne mogu upoznati druge, ako neznaju sebe, nesvjesni, a za sebe „svijesni“, pa se  povode za ljudskim postupcima, i ne traže razum u onome što slijede.

Preporučujem tekst na ovom blogu;

Nije rješenje u tome da djeci sve zabranimo