Ako čovjek ne razmišlja o govoru svom,

sve može biti „ispravno“ što on govori, pa su se tako neke „nasljedne“ misli i izreke „uvriježile“ u svakodnevni govor, pa  ih ljudi izgovaraju  „mehanički“ a ne razmišljaju o njihovom značenju.

Npr; mnogi imaju običaj reći, kada se žele „oprati“ pred ljudima „Pred Bogom smo svi isti“, čime žele potvrditi svoju „nevinost“ pred Bogom  u pogledu onoga što govore ili čine.

Istina jest, da su ljudi po Božijem stvaranju svi isti, jer su svi nastali od jednog čovjeka i jedne žene i to jest zajedničko za sve ljude, bez obzira na boju kože,  religiju i druge tjelesne razlike. Medjutim, ima nešto mnogo važnije od onog vanjskog, tjelesnog, ili religijskog,  po čemu se prepoznaje čovjek. To je ono unutrašnje nevidljivo, nedostupno čovjekovom oku, po čemu nismo svi isti,  ni pred Bogom, a niti sa drugima, jer kad bi bili i po tome isti, izgubio bi se smisao čovjekove volje, truda  i htijenja – želje da budemo ljudi po duši, a ne samo tijelu, jer u tijelu može biti čovjek a i nečovjek, pa zato, po tom stanju, ne možemo biti isti pred Bogom.

Mi nismo svi isti pred Bogom, ali smo svi u vlasti Njegovoj, i svako će dobiti mjesto svoje, po zasluzi i trudu svom.

Smisao života i čovjekova misija je da se usavrši u duhovnom smislu, a ne tjelesnom, kako to zalutali misle,  pa tijela svoja nakaze crtežima i  mnogim drugim glupostima, koji su van razuma i pametnog razmišljanja. Oni su zalutali u svojim mislima i svojim djelima, jer oni ustvari i ne žele biti ljudi. Povode se za postupcima koji su od Boga zabranjeni, i oni ne poštuju Božije stvaranje, i ono što im je kao blagodat od Boga dato. Tako čine sebi štetu, oglušujući se na Božije propise, zavode druge i nered na Zemlji uvode.

Zato, razmislimo, “da li smo svi pred Bogom isti“, neka svako razmisli o svom stanju,  pa će mu odgovor sam doći. Nek se zapita da li ima boljih od njega, i da li on može biti isti sa boljim od sebe, ili da li je on isti sa gorim od sebe?, pa će sam razliku vidjeti. Uzmimo čovjeka koji  se pridržava Božijih propisa, i koji se trudi da  ostane u okviru onoga što je On dozvolio, a da  izbjegava sve ono što je od Njega zabranjeno, naspram čovjeka koji  nevodi nikakva računa i ne postupa po Božijim propisima, već prvenstveno misli samo o svojim koristima i one su mu vodilja kroz život, i smisao života koji živi.

Mi jesmo svi ljudi, ali sa pitanjem „Koliko smo ljudi?“ tjelesno i duhovno, a ne samo tjelesno – izgledom, pa živimo sa zabludom da nikakve razlike pred Bogom  medju nama nema. Ali, naše nije da  sudimo, samo da ukažemo na loš postupak i ono što je od Boga zabranjeno, jer to nam je dužnost,

a Bog dragi zna sve i Njegov Sud je pravedan.