„Zabrana“ – izbjegavanje slušanja muzike

Isključivo se odnosi na vjernika, a vjernik razuman mora biti, pa shvatiti ono što vjeruje, i čega se pridržava, a ne samo slijediti riječ nečiju, ne znajući razloge, za ono što prihvata, i radi čega prihvata.

Sve što je isključivo zabranjeno u Božijim Knjigama, je zabranjeno, i čovjek ne smije postavljati pitanja, i navoditi druge da rade ono što je u Božijim knjigama zabranjeno, ili ih odvraćati od onoga što je u Božijim knjigama dozvoljeno. Ono, što je od Boga objavljeno, to čovjek ne može mijenjati. O onome što nije izričito od Boga zabranjeno, čovjek može raspravljati i tražiti razloge i odgovore,  da bi čovjek znao, radi čega nešto čini.

Bog dragi, ništa nije čovjeku  propisao i naredio, a da nije korist ili šteta za čovjeka,  korisno je dozvoljeno, a štetno zabranjeno. Čovjek svaki mora da zna, da i lijepo može biti „ružno“ i opasno, za čovjeka, te da ružno, može biti „lijepo“, za čovjeka, jer čovjek može biti prevaren od „samog sebe“, ili od onih koji varaju, pa čovjek postane nesvjestan u postupcima svojim, a Bog dragi zna, ono što čovjek ne zna.

Muzika može biti „lijepa“ za uho, ali opasna za čovječiji razum, jer se putem sluha,  i putem vida, može uticati na čovječiju svjesnost, odredjenom namjerom, instrumenata i izvodjača, zavisno od volje, povoda i uzroka njihove namjene. To može u čovjeku buditi  razne emocije, i uticati na stanje „duha“ i tijela, da čovjek postane „nečovjek“, u svojim postupcima, trenutno ili promjenjljivo za duži period, zavisno od slušanja takve muzike. Radi toga, svaki čovjek je u opasnosti, vjernik ili nevjernik, koji se „predaje“ onome o čemu ništa ne zna, sem samog osjećaja, koji mu dolazi preko sluha i vida.  Čovjeku može biti „ugodno“ i u onome što će mu propast pribaviti, pa zato oprezan mora biti.

Sama muzika, odredjenih instrumenata, riječi koje ih prate i izgled  onih koji izvode pjesme, je upitna, i svaka može biti opasnost za čovjeka, ako provjerena nije. Svaki instrument ima svoju „namjenu“ i svaka pjesma ima  svoju „namjenu“, i svaki izvodjač ima svoju „namjenu“, što pokazuje riječima,  i što pokazuje odijevanjem svojim.

Zato, se ne može govoriti samo o „zabrani“ slušanja,  instrumenata odredjenih  vrsta, nego se treba govoriti i o „zabrani“ - izbjegavanju slušanja riječi, i posmatranja izvodjača, jer ima pjesama koje nemaju muziku, ali imaju riječi koje za slušati nisu, i koje za gledati nisu.

I na kraju, ja ne kažem da je dobro, ono što nije dobro, već samo čovjek shvatiti mora; da sve ono što ga od svjesnosti „odvlači“, i što ga od Božije „blizine“ „odvlači“,  pa da na Njega zaboravi, nije dobro za čovjeka. Kad čovjek zaboravi na Boga, onda zaboravi i  na sebe, i na sve druge oko sebe, pa radi ono što je protiv  Božije dozvole, i ono što je za štetu svoju.

Kada čovjek  sluša i gleda ono što ga na Boga podsjeća, on samo od toga može imati koristi. Zato, se svako može provjeriti, kad zna šta sluša, šta gleda, i koga gleda,  i o čemu misli, dok sluša i gleda, pa će sam shvatiti, da li sluša što je zabranjeno, ili što je dozvoljeno, jer čovjek sam mora shvatiti šta je ispravno,  a šta ispravno nije, jer takav vjernik mora biti.

https://www.youtube.com/watch?v=fF-3tCiXkoc

Maher Zain -