Dosta je onih, koji su šejtanu „prepustili“ one koje „vole“,

jer se više brinu o tijelima njihovim, nego o dušama njihovim. Ravnodušni su prema onome što je zabranjeno,  pa kažu „Šta ja tu mogu“, ali nije isto pokušati i ne pokušati, i slijediti većine mišljenje.

Onaj koji se voli, on se i uči, iako mnogi obratno misle, da „ljubav“ sve dopušta. Njiha je zavelo prvo mišljenje da „vole“, a drugo, da oni ništa promijeniti ne mogu, pa puštaju da vrijeme prolazi.

Zato, razmislite o ovom kur'anskom ajetu;

„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti,“ (At-Tahrim, 6)

Dakle, Bog Dragi upozorava čovjeka na brigu o porodici, posebno djeci, za koju roditelji trebaju da brinu, ne samo tjelesno, nego i duhovno, jer čovjek nije samo tijelo, već je i duša, koja će odgovarati za postupke svoje.

Mase su onih koji “ljubav” u licemjernim postupcima samo “vide”, pa odobravaju i preporučuju sve ono što je na štetu čovjeka, a omalovažavaju sve ono što je dobro za čovjeka,  u čemu su mnogi našli smisao za lične postupke, koje prenose i na druge.

Zato, naša ravnodušnost i prepuštenost “samima sebi”, onih koje volimo nije iskrena ljubav, već je iskrena ljubav  u medjusobnom dijalogu, prenošenja dobra, a odvraćanja od zla, jer samo tako možemo slijediti uputu Božiju.