“Reklama” ili zavodjenje, odgovor je u uzroku!

Reklama (od fr. réclame, odnosno lat. reclamo - javno oglašavati) je vrsta komunikacije kojom sponzor reklame pokušava da ubedi publiku u korisnost određenog postupka. Da bi postigao ovaj cilj autor reklame se služi svesnim ili podsvesnim porukama, odnosno kombinacijom informacije i emocije u reklamnoj poruci.

 Oglašavači se najčešće trude da povećaju interesovanje za reklamirani proizvod njegovim brendiranjem.

Wikipedija

--------------------------------

U gornjem tekstu smo vidjeli namjeru reklamiranja odredjenih vrsta proizvoda, pa bili oni dobrog kvaliteta ili lošeg,  privući će kupce, onoliko koliko je reklama “jaka“.

Reklama bi se drugačije mogla  posmatrati i kao sredstvo za zavodjenje ljudi, jer  se  reklamom ne predstavlja uvijek ono što je korisno i dobro, već i ono što je nekorisno i štetno za čovjeka, jer  je glavni cilj prodati i zaraditi, a gdje  je novac na prvom mjestu, čovjek je na drugom.

Ako vam sada kažem da se reklama koristi i za reklamiranja zla, tj. onoga što je opasnost za čovječanstvo, pa se takvim načinom čovjeku približavaju sva dešavanja koja su protiv čovječijeg života i zdravlja, a sve pod „maskom“ dobrih namjera, i prenošenja informacija, ako razmislite, shvatit će te o čemu govorim.

Takvim postupkom, otvorena je mogućnost onima koji su bolesnih umova, i koji su zalutali u svojim postupcima, a uz to željni javnog predstavljanja i pokazivanja svojih nedjela pred publikom, da još više čine ono što čine, da bi se javno predstavili, načinom kojim žele.

Oni ustvari, i žele publiku, oni žele da se o njima raspravlja, da budu dio svakodnevnih razmišljanja. Oni žele da se tako "uvuku u ljudske glave,“ i postanu dio normalnih shvatanja i vidjenja njihovih  ružnih postupaka kao lijepih, jer zlo koje se dugo predstavlja i o kojem se dugo govori, gubi na „težini“,  pa postaje „normalno“ u ljudskim životima.

Takvi  bolesni umovi i žele slavu, pa im takva reklama i duga predstavljanja i pomažu u ostvarivanju njihovih želja i ciljeva, jer u suprotnom „šutnja“ o njihovim postupcima  spriječila bi njihovo javno predstavljanje, čime bi njihovi postupci bili „osudjeni“ od „publike“, koja im je i potrebna u širenju i reklamiranju lošeg kao dobrog, te nenormalnog kao normalnog i td.

Nije isto činiti ružne stvari u četiri zida, sklonjen od očiju prolaznika, ili činiti ružne stvari na očigled svih prolaznika, jer će takav postupak navesti i druge, da učine isto, a o pogubnosti takvih djela na dječiju psihu, malo se govori.

Mnogi se pravdaju „slobodom izbora“, stavljajući izbor kao „štit“ odbrane pred nedjelom koje čine. A da li misle takvi?, a da misle i da pameti imaju, nebi radili to što rade?, da svi imamo „slobodu izbora“. Sloboda izbora nije da čovjek radi šta hoće, i da samo o sebi misli. On mora da misli i na druge, jer i oni imaju slobodu izbora, pa možda ne žele da vide, a ni da čuju, ono što drugi žele i što svojim postupcima ili riječima „silom“ prisiljavaju druge na trpnju i podnošenje njihovog zla.

Nije isto, trpnja gledanja onoga što se očima ne svidja, ili trpnja onoga što čovjeku direktno štetu nanosi, ali i gledanje onoga što nije za gledanje, vremenom kod čovjeka budi ono što se probudilo nebi, pa od čovjeka  nečovjeka napravi, jer ljudi se vole poistovjećivati sa drugima.