Dova je "čudo",

ako se ne upućuje samo riječima, već dušom i srcem!
 

Isaa, a.s. - Isus – „liječio“  je  ljude govoreći;

“Neka vam bude po vašoj vjeri” -  (Evandjelje-Mt),

pa su slijepi progledavali, jer vjera u Božiju Svemoć, čini ono što nevjera neće.  

Ima onih koji kažu; „molio sam Boga, ali mi nije pomogao“? A možda je On i pomogao, ali to oni razumjeli nisu!. Takvi, nebi trebali odmah odustajati i gubiti nadu, već bi trebali razmisliti o načinu upućivanja dove, jer i dova ima svoje uslove primanja, vrijeme,  i ono što samo Uzvišeni Bog zna.

Tako ljudi, u teškoćama bilo koje vrste, traže i očekuju pomoć prvo od ljudi, i kad je ne nadju, onda se sjete Boga Dragog, pa mole za pomoć, ali se pomoći iskreno ne nadaju, i strpljeni nisu u traženju svom.

Takvim svojim postupkom oni pokazuju svoju nesigurnost i nevjeru, u sveobuhvatno Božije znanje, Njegovu moć, Njegovu milost, i Njegovo Obećanje, da se odaziva onome ko ga zove, i koji pomoć traži;

“A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu” ! (Al-Baqara,186)

Svemoćni Bog zna naše misli, i čovjek mora biti iskren u vjerovanju svom, i traženju svom. On ne smije sumnjati i tražiti ono što je od Boga Dragog zabranjeno, jer i čovjek mora ispuniti svoje uslove, u pogledu traženog. Sva Milost je kod  Stvoritelja našeg,  pa On daje kome hoće, kad hoće, i koliko hoće, jer On zna šta je za nas najbolje.

 „Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: „Budi!“ – i ono bude“. (An-Nahl,40)