Kažu, „šutnja je zlato!"

Zlato nije sve ono što se zlatom zove, pa ni ova izreka koja je nekima „znak mudrosti i pameti“, ne upućuje na prihvatanje, već na razmišljanje, da bi se shvatila razlika izmedju potrebe i onoga što nije potreba. Onoga što je dužnost vjernika, i onoga što dužnost nije, već je po želji čovjeka.

Dakle, kada se branimo ovom izrekom, onda kada smo govoriti trebali, mi se nećemo braniti razumno. Razum traži razmišljanje i  znanje o onome čime se branimo, da li je to provjereno i uskladjeno prema propisima Božijim, tj. dozvolama i zabranama.

Zato, svaka šutnja štetna bi bila, u situacijama koje sadrže riječi ili postupke koji su zabranjeni vjernicima, i  prema kojima vjernik ne smije biti “ nijem“ i „slijep“,  na ono što se govori ili dešava.

Tako ima i beskorisnih govora koji nam sem oduzimanja dragocjenog vremena baš ništa ne doprinose, u sticanju korisnog znanja. U takvim  prilikama korisnije je šutjeti,  nego govoriti, i takva bi šutnja bila  pametnija od govora.

Govor je Božija blagodat, ali može biti i kazna,  ako mi svoj govor kaznom učinimo.

Vrijeme u kojem živimo, „medijska“ sloboda govora, i govora sve-prisutnog na javnim mjestima, već dugo vremena je izašla iz okvira kulturnog dijaloga. Onaj koji se pridržava vjerskih propisa, on se ujedno pridržava i kulture govora, jer Božiji propisi su obuhvatili sve ono što je čovjeku potrebno, da bi ispravno postupao u svakom pogledu, pa će takav znati kad treba govoriti a kad šutjeti.

Nekoga mogu „prestrašiti“ ove dozvole i zabrane, ali one nisu propisane da straše, nego da nam olakšaju a ne otežaju.

Kada se upozna razlika izmedju dozvoljenog i zabranjenog, život postaje jednostavniji i lakši u svim životnim prilikama i odlukama, jer za sve imamo sigurnu uputu, i naše je samo da postupimo po njoj.

Sveznajući Bog nam olakšava, a naše neznanje nam otežava, sve dotle dok se čovjek ne zapita; „Ko me je Stvorio, zašto me je Stvorio, i koji put vodi džennetu a koji džehennemu“,  pa se opredijeli, prije nego što mu kasno bude.