Da li se ikada zapitamo kolika je milost Stvoriteljova?

Koliko samo strpljenja, koliko samo praštanja, koliko samo čekanja, da čovjek već jednom progleda i vidi da više ne postupa kao čovjek, da je «sve drugo postao», samo ne čovjek. I šta smo mi učinili tom spoznajom? i šta činimo?, da bi se srcem “približili» našem Stvoritelju?. Da bi Mu iskazali poslušnost i zahvalnost, zbog Njegove beskrajne milosti, koju On ima prema nama. Ali taj isti “čovjek”, kako da iskaže poslušnost?, kako da pruži ljubav?, kad je i nju "izgubio",  onu istinsku čistu ljubav koju nam je Bog podario, čovjek je zamijenio lažima, pretvorivši se u tijela sa «uspavanim» srcem, bez osjećaja, bez milosti, bez oproštaja. Naizgled živa, a ustvari ta «mrtva» tijela  postala su samo izgledom čovjek, a po postupcima nečovjek, u “službi” zla, rade sve što je zabranjeno i što  od čovjeka pravi nečovjeka, čine sve ono što ne dolikuje zdravom razumu, već bolesnom  i izopačenom, pa zavode i druge, jer su im srca bez milosti, a oči “slijepe” na istinu, pa ne vide ispravnim postupke svoje.

A dali se zapita, taj isti “čovjek”, a gdje idem kada smrt dodje? i kako reći nisam imao vremena, kako reći nisam znao i kako reći i jedno i drugo?, kad bude kasno za sve, kada ništa nije u tvojoj vlasti čovječe!, ni tijelo koje imaš, ni dijete koje imaš, ni život, ni smrt i ništa nije u tvojoj vlasti čovječe! Pa kako si se samo osilio, kad imaš sve,  i misliš da je tvoje, a ustvari nemaš ništa i ništa nije tvoje?. Jesi li svjestan da u jednom trenu možeš ostati bez svega, bez svih blaga koja ti je Bog dao, bez djece, koju ti je podario, bez kuće, bez zdravlja?. Znaš li da se možeš u sve pretvoriti, što nikada ni zamisliti nećeš, jer si se osilio, pa misliš da ti vladaš svim što ti je dostupno, a ne Uzvišeni Bog koji ti je sve podario, pa si mu toliko nezahvalan?. 

Koliko puta si pozivat, koliko puta si moljen?. Koliko čekanja i strpljenja, da ti shvatiš, da Mu se obratiš, da ga makar za oproštaj zamoliš, zbog grijeha koji te “prekrio”, pa ti i razum oduzeo. Ne pitaš se, kome ćeš se povratiti, gdje ćeš se povratiti, sa čime ćeš se povratiti?. Pitaš li se ikada kolika je vječnost?, od nje pobjeći nećeš, Njemu se povratiti moraš, i opet ti nije potreban?.

On je neovisan o tebi, sve ti je pružio, da bi “potražio” Onoga ko ti je sve i podario, da bi Mu zahvalan bio. Volju izbora ti dao, ne traži prisilom tvoju zahvalnost, nego ti daje volju da osjetiš potrebu, da Ga potražiš, da Ga pozoveš da Mu pružiš bar djelić one istinske čiste ljubavi, koju ti je udahnuo, kada si stvoren, i kad ti je život podario!

Ti misliš da ti i ne treba, i da možeš bez Njega, pa čak se i ne pitaš, poslije smrti kuda ideš?. Misliš da si sretan, a u stvari sretan ne možeš biti, dok Stvoritelja svog ne spoznaš, jer tvoja duša je živa i zna da se mora Njemu povratiti, i ti si odgovoran kome je daješ, da li ćeš je učiniti sretnom ili nesretnom?, da li ćeš je odvesti u vječni život ili vječnu smrt?.