Čovječe, budi karakteran!

Pametno je da roditelji već od najranijih dana uče i poučavaju svoju djecu da budu karakterni uzori. Treba da ih uče i u vatri kušnji, kako bi se na toj vatri kalili i postajali pravi ljudi. Neka djeca idu ponekad u susret tegobama i razočarenjima da bi iz njih izašli bolji i plemenitiji. Stari Rimljani su govorili; «Palma pod teretom raste.» Što veći teret, to veća palma! Što veći napor duha i tijela, to veći značaj, veći čovjek!

Kad bi mladi ljudi učili iz povijesti i iz života o vrlinama, karakternosti i svoje vrline dovodili do najviših mogućih visina, koliko bi više sreće bilo u ljudskim srcima!

Ostati uz svoja načela, hrabro trpjeti za njih – veliko je djelo. Za kušnju u nevolji treba hrabrosti, treba vjere u Jednog Boga. Za kušnju, uz primarni zavodljivi zov, treba junačkog uvjerenja. Takvi mladići i djevojke, koji ustraju i ostanu kao hridi postojani, predstavljaju stjegove vrlina. Oni su povijesna znamenja kao zvijezde blistave.

Poslušajmo kako je o karakternosti divne stihove spjevao pjesnik Hikmet Arif Rizvanbegović-Stočević (1839-1903)

Ako hoćeš dići se visoko,

na jednome stanovištu budi.

I tu stani poput čvrste stijene,

znaš da nije običaj kod ljudi,

mijenjati svoje uvjerenje!

Baci pogled u nebesa plava,

pa ćeš vidjet zvijezde prethodnice,

koje svjetla nikakva ne daju,

dok svemirom zvijezde stajačice,

blagorodno svjetlo prosipaju...

(Knj. Snagom vjere do savršenstva duše,

  Ismet U. Šehibrahimović)