„Korist“ grijeha je;

ako onaj koji učini grijeh shvati da je počinio grijeh, pa ne ustraje u njegovom činjenju, već ga prestane činiti i pokaje se.

U tom slučaju  učinjeni grijeh bi mogao biti uzrokom njegovog produhovljenja -  spoznaje grijeha i  odgovornosti  zbog učinjenog.

Grijeh može biti svjesno ili nesvjesno učinjen;

Svjesno činjenje grijeha, ima i namjeru, a namjera uz svjesnost je otežavajuća okolnost, pa grijeh  dobiva na“težini“,  sve dotle dok se ne prestane činiti.

Nesvjesno učinjen grijeh, bez ikakve namjere, može biti iz neznanja o onome što je grijeh, to mogu biti riječi ili postupci, pa bi to mogla biti kao i „olakšavajuća“ okolnost, obzirom da nije bilo namjere. Nema čovjeka koji nikada nije učinio ovakav grijeh, a sretan je onaj koji „progleda“ i prestane činiti isti.

Nije isto činiti grijeh i znati da ga drugi čini, jer njegov grijeh te ne može „boljeti“ kao što tvoj može, jer ti znaš težinu svog bremena,  a on svog.

Prepoznavanje grijeha  od osobe do osobe može sasvim drugačije biti, jer ono što je nekome grijeh, drugome može biti ludost. Ta različitost u vidjenju zavisi od mnogo faktora, a prvenstveno od stepena znanja, razlike izmedju dobra i zla, tj. činjenja dozvoljenih i nedozvoljenih postupaka - grešnih djela, koja su od Boga zabranjena, da bi čovjek spasio sebe i druge od činjenja grijeha.

Zato, je potrebno proučavanje vjerskih propisa, dozvola i zabrana u postupcima, i vjerovanje u postojanje duhovnog svijeta kao i materijalnog. Mi pripadamo materijalnom svijetu, ali i duhovnom, jer tijelo je materija, a duša je duhovna, pa moramo „usavršiti“ ono što jesmo, u ono što trebamo biti.

Znanje je štit u borbi protiv grijeha, i ko znanje ima znati će i grijeh  prepoznati, i sumnje nikakve neće imati.

Kod prepoznavanja grijeha dužnost nam je upozoriti onoga koji čini grijeh, lijepom riječi ili savjetom, bez sile ili činjenja nereda. U ovakvim situacijama, često se može naići na otpor, u smislu ljutnje upozorenog, radi njegove trenutne nesvjesnosti, neznanja, ili zavedenosti od onih koji zavode, pa je „slijep“ na ono što čini. Prijatelj upozorava, a neprijatelj prepušta grijehu, zato je malo onih koji odvraćaju,  a puno ih je koji navraćaju.

Naše je da ne činimo grijeh,  i da upozorimo one koji ga čine, ali mi ne sudimo.

Samo je Jedan Sudac Pravedni, i On zna ono što niko ne zna, ono što je bilo, i ono što će biti, a ljudi znaju  samo ono što im je odredjeno da znaju, pa budu  darovani znanjem blagom neizmjernim.