Vjerovanje ne treba „nasledjivati“,

nego proučavati, i ne reci;

Ovako su postupali preci moji, pa i ja postupam tako, nego provjeri postupke njihove i svoje u Knjigama od Boga objavljenim, i potrudi se da shvatiš smisao i poruke na način razuman, jer ispravnost njihova baš u razumu se nalazi.

Onaj koji samo slijedi, a ne razmišlja o onome što slijedi, nego vjeruje više precima svojim nego Knjigama od Boga objavljenim, „zalutati“ često može, jer  i preci njihovi ljudi jesu, pa su i oni griješiti znali, i možda su i oni slijedili one koji nisu znali, pa su neznanje umjesto znanja prenosili.

Samo-slijedjenje, „naviku“ prenosi, a znanje zapostavljaja, pa  se tako „navikom“ prenosit može i što vjerom dopušteno nije, ako se ne razmišlja o ispravnosti „navika“ koje se nasledjuju.

Zato, nisu isti oni koji vjerovanje samo“ nasledjuju“, i oni koji vjerovanje svoje proučavaju,

jer, prvi mogu vjerovati  „bez svjesnosti“ o onome u što vjeruju, dok drugi znanje i svjesnost moraju imati, i sigurnost  o ispravnosti posupaka svojih  u znanju stečenim, čvrsti, odlučni i nepokolebljivi  u vjeri moraju biti.