Od davnina smo nekako "naučeni" da se ljudi cijene po;

posjedovanju ovozemaljskih blaga u raznim oblicima, školske naobrazbe, titula i zvanja stečenih na raznim poljima, ljepote tijela, boje tijela, jednom riječju svih ovozemaljskih ukrasa koji čovjeku daju „krila“, da se ponosi sam sa sobom, ili sa onim što je bio neko od pradjedova njegovih, ništa je spram dobrote  samo jednog čovjeka

jer;

dobar čovjek je svjetlost u ovozemaljskoj „tami“,  pa kome ta svjetlost ne koristi neće mu ni naštetiti, i svi sigurni od njega mogu biti. Kada takav čovjek  „ode“ on ponese svoje dobro, ali ono i ostane da „živi“ u onima koji znaju šta je dobro i da ga prenose i na druge.

Kada zao čovjek  „ode“, on ponese svoje zlo sa sobom, ali ga i ostavi da „živi“ medju  onima koji zlo vole i koji će slijediti djela njegova. Ali to zlo ostane da „živi“ i u onima koji su bile žrtve zla njegovog, jer čovjek može oprostiti ali zaboraviti ne može, pa  teško takvima  za ono što su činili i što čine.