i nikad se ne može reći „ovo je
najgore“, ili ovo je „najbolje“, jer od najgoreg uvijek ima gore, i od
„najboljeg“ uvijek ima još bolje!
Mnogo je žalopojki i priča na račun
sadašnjih prilika, gubljenja povjerenja medju ljudima i udaljavanja jednih od
drugih. Može se sigurno reći da je tako, i da je takvo stanje čak i „tragično“ i
teško, ako ga samo posmatramo bez
razmišljanja, i zaključujemo samo po
onome što vidimo i čujemo, ali sve može biti drugačije, ako se razmisli;
Prije nekoliko godina živjeli smo drugačijim životom, mnogi žale za
takvim vremenima, kada su se ljudi više družili, imali dosta „prijatelja“, i više medjusobnog povjerenja, u zajedničkim
druženjima i interesima. Naizgled, dosta
bolje, i dosta ljepše stanje od ovog sadašnjeg, radi čega mnogi tuguju, vrijeme
gube u sjećanju, umjesto da razmišljaju, da jedno prolazi, a drugo dolazi, jer poslije
zime dolazi proljeće, pa će opet doći zima, pa opet proljeće, i tako u krug život se odvija. Jedni
dogadjaji zamjenjuju druge, samo treba razmisliti i iz njih uzimati pouku, jer
ništa bez razloga nije.
Ako ovako pogledamo to vrijeme,
onda nećemo toliko žaliti za njim, jer, ništa
nije onako kako izgleda;
l. Previše druženja sa ljudima zaokuplja i razotkriva čovjeka, pa čovjek gubi vrijeme na
posvećenost porodici i onima kojima je potreban, i na posvećenost samome sebi, jer ako „upozna“
sebe upoznaće i druge, pa će pravedniji biti u svojim vidjenjima drugih.
Koliko je povjerenje dobro,
toliko je i „opasno“, jer povjerenje „ušuška“ čovjeka u lažnu sigurnost, a sve
u zavisnosti koliko se vjeruje, pa čovjek neoprezan postaje i „predan -
prepušten“, onome kome se vjeruje. Zato, su se mnogi zbog povjerenja i „opekli“, jer
su vjerovali na „prvi pogled“, bez provjere onoga kome vjeruju.
Ukazanim povjerenjem čovjek daje
dozvolu „manipulatorima povjerenja“ da mu se približe, ne samo fizički nego i
duhovno, što je mnogo „opasnije“ za čovjekov um, nego nečije tjelesno prisustvo.
2.Dosta prijatelja i medjusobnog
povjerenja, je udruživalo ljude u zajedničkim beskorisnim druženjima, interesima
i poslovima i često nedozvoljenim radnjama i postupcima, gdje su se
ujedinjavale grupe i grupice „prijatelja“ baveći se samo onim što je za njihove
koristi i njihove potrebe, šutnjom čuvajući jedni druge, pa tako i sebe, na
štetu onih koji nisu bili njihovi „prijatelji“.
Ovo se nebi moglo zvati „prijateljstvom“ i za
ovakvim vremenima se nebi žaliti trebalo, jer koliko god nepovjerenje
naizgled nije dobro, tako je i povjerenje često „mač nad glavom“, pa su je
mnogi radi toga i izgubili.
Ako shvatimo da baš
nepovjerenje može „čuvati „ čovjekov moral i čuvati čovjeka od
nepotrebnog razotkrivanja pred ljudima i biti „čuvar“ čovjekove privatnosti, bez
koje čovjek nikada siguran nije, onda se može shvatiti da je ovo vrijeme nepovjerenja i udaljavanja mnogim
ljudima „otvorilo oči“, i učinilo da
ljudi shvate da moraju biti oprezniji u
svojim postupcima, ličnim i zajedničkim, jer vrijeme razotkrivanja je nastupilo,
i niko ni od kog siguran nije. Oni koji razmišljaju vidjeti će pouku i dobro u onome što misle da nije dobro, a oni
drugi nek tuguju za onim što je prošlo, i nek ostanu u zabludi svojoj.
Zato, samo onaj koji razmišlja
moći će shvatiti koristi i štete prošlog i sadašnjeg stanja i neće žaliti ni za
jednim ni za drugim, već će i u jednom i u drugom vidjeti i tražiti ono što je bilo korisno i štetno, za
pojedinca i zajednicu, jer u
svemu je pouka, da bi čovjek učio, ali
čovjek mora znati da ništa slučajno
nije.
No comments:
Post a Comment